IVANA PERICA

IZ RADIONICE "BRATSTVO DUSA"

Tekstna underground-produkcija 80-ih ostala je podalje od glavnih tokova kako službenog kanona, tako i književne avangarde tog vremena i tek je znatno kasnije kao samizdat stupila u kontakt s književnim poljem. Tekstni artefakti punk i rock kulture svojeg su izdavača (opet) našli u Zdenku Franjiću Zdeni, vjerojatno najvažnijem domaćem promotoru nezavisne glazbene produkcije. Trojica ovdje zastupljenih autora predstavljaju izbor iz njegova relativno mladog 'književnog' izdavaštva (edicija „Bratstvo duša“), ali su ujedno i trolist alternativne tekstne produkcije nastale ili proizišle iz iskustva 80-ih godina: trolist punka, rocka i porna.

Izabrane pjesme Ivice Čuljka-Kečera, poznatijeg kao Satan Panonski, u prvi plan stavljaju homoerotizam, lascivnost i perverziju kao vid političke i društvene subverzije: «Selim me svlači, nema mi spasa,/teška mi muda, ko državna kasa.» Za ovakvog Kečera moglo bi se uistinu reći da je punkerska verzija Kamova-avangardista-psovača-lizača-pljuckača («učinimo blud krvi vreloj»). Osim psovke, Kečer je u svojim scenskim nastupima prakticirao i tada na europskoj umjetničkoj sceni vrlo popularnu autodestrukciju (po čemu je išao ukorak s performansima Marine Abramovič, ili Güntera Brusa). Ta poetika krvi i samouništenja kao pojedinačna kristalizacija sistemskog nasilja odjeknula mu je stihovima poput «Sanjal sam noćas užas,/gledao se natopljenog z benzinom,/u očima čelični klinovi,/da gorim, sa strašnom brzinom.» Subjekt njegovih pjesama stilizira se čak do genija, što nekad poprima i oblik nezrele varijacije kranjčevićevskog sloga: «S krvavim nožom jezik su mi odsekli,/zbog slobodno izrečene reči,/Majko, drugove ljubljene, zauvek su odveli.» Riječ je tu i o romantičarskoj, nietzscheanskoj figuri društvenog otpadnika po vokaciji, koji je osuđen usred rulje boraviti sam ili se, možda s još jednim «fanatikom», odmetnikom od društva, nastaniti «na vrhu brda, u gustoj šumi», dok će dolje, u «gadnoj dolini» ostati «prosti ljudi».

Zdenko Franjić Zdena autor je tekstova, prema riječima kolege iz bivšeg benda, katkad i suviše zahtjevnih za jednostavne propozicije tipične rock-izvedbe. Njegove tekstove karakteriziraju grč, energija, borba, jasno profilirana i samosvjesna socijalna skupina, koja ulicu vidi kao vlastiti privatni prostor («izlazimo na ulicu/zna se da smo svi u crnomu»), i kojoj je krv najjači stilski izraz za neukrotivu, vječnu mladost. Kolektivno mi određuje se preko glazbe i odjeće («Atmosfera je paklena/Atmosfera je ugodna/Muzika je glasna/A ekipa povezana»), nošeno je spontanim strujanjem vremena pa pojedinac nije mesijanski izuzetak, nego funkcionira kao dio grupe, pasivno se prepuštajući njezinu ponovljivom, ali brzom ritmu («Jutarnja kavica/I još jedna zdravica»). Franjić ne odustaje od registara dima, ritmičnih izmjena napregnuća i prepuštanja, niti od rockerski nabijene heteroseksualnosti, mačizma: «otfural bum te na vožnju/kroz gustu crnu šumu/na mojemu crvenomu kadilaku». Mada i on slijedi poetiku bunta «živih krvnih zrnaca», čiji subjekt izgara u trenu i ne zamara se onime što nosi sutra («sve je svejedno ionak umiremo/niš nije važno kad ne umiremo»), ipak se kod njega kasnije primjećuje i reminiscentni ton: «baš smo se dobro zajebavali u ona dobra stara vremena».

Damir Karakaš Klit nastavljač je poetike porna, koja se također prvi put javlja 80-ih (npr. kod Milka Valenta), ali za razliku od Kečera, njegove pjesme ne iskaču u homoerotiku niti u autoerotično samoozljeđivanje, prije su neko donjuanovsko nizanje 'komada' jednog za drugim, i to po načelu «malo je dobro, puno je bolje», kako kaže u jednom drugom kontekstu. Zapravo, porno momenti samo su jedan od elemenata svakodnevice, uz piće, šljakanje, putovanje… Upravo kontekst: veliki grad, novobogati uzgajivači «gljiva naftarica», urbani ološ koji progovara u prvom licu, jeftine flundre, i svi oni za koje stoji da «treba ima glupost, oni su navika/treba im droga, oni su dosada» – sve to Klitov izraz oblikuje kao naglu provalu gutanog gađenja. «Jebanje» je živo slovo za reducirane međuljudske odnose, iz kojih nestaje erotika, a ostaje pornografija.


Ivana Perica, rođena 12.4.1984. u Zagrebu, diplomirala je germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, trenutačno radi na bečkoj slavistici, gdje piše doktorat. Objavljuje uglavnom u Zarezu, Temi i u znanstvenim časopisima. Napisala knjigu poezije koja vječno čeka objavljivanje. S prijateljima upravo pokrenula udrugu za neformalno obrazovanje "Blaberon".

NAZAD



Design by Arta studio