Sonja Nerat

Napušteni auto

Kratka priča ili kako ju ja nazivam “blic priča”, nastala je prvotno iz ideje da se sjedine slučajno uslikane fotografije s nekom pričom, tj. da one čitateljima ispričaju priču. Moja priča nije stvarni događaj, ali to može biti. Možda se netko djelomično ili potpuno prepozna u Filipovoj ili Snježaninoj priči. Možda se poistovjeti s nekim njihovim osjećajem. Vjerujem da smo svi barem u nekim segmentima bili u Filipovoj ili Snježaninoj koži. Moj cilj je bio ispričati priču običnih ljudi, te time razbiti i stereotipe. Svi smo mi veoma neobični, a međuljudski odnosi su uistinu složeni. Ljubav može biti krhka i nestalna, ovisno o tome kojim putem odlučimo krenuti i u kojem trenutku.

Biografija
Autorica priče Sonja Nerat rođena je 24.4.1986. godine u Šibeniku. Godine 1996. seli se u Otočac gdje završava Ekonomsku srednju školu. Godine 2005. upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, hrvatski jezik i književnost te francuski jezik i književnost. Godine 2011. stječe zvanje magistre edukacije hrvatskoga i francuskoga jezika. Trenutno živi u Zagrebu i radi u Ugostiteljsko-turističkom učilištu kao profesorica hrvatskoga jezika. U slobodno vrijeme piše kratke priče. Inspiraciju najčešće crpi iz međuljudskih odnosa.


---------------------------------------------------------------------------

Sonja Nerat
Napušteni auto

1.dio
Filipova priča

Uvijek kada vidite negdje ostavljen auto, sigurno se zapitate kako je do toga došlo…
Zapravo, teško je pretpostaviti. Tko bi normalan ostavio auto negdje u travi i nikad se više ne vratio po njega? E, pa…ja sam jedan od tih.
Vjerujem da svaki napušteni auto ima svoju priču. A ja ću vam priču svoga auta upravo ispričati.
Ja sam Filip. Rođen sam u Slavonskom Brodu. U Zagrebu sam upisao ekonomiju s ciljem da postanem bankar. Moji roditelji su uvijek govorili da bankari sigurno imaju puno novaca jer rade u banci.
Živio sam u Studentskom domu na Savi. Studenti u tom domu su bili poprilično živahni i često bih doživljavao neuspjele pokušaje učenja zbog učestale buke.
Moje društvo je uglavnom bilo s fakulteta i to su bili studenti koji su ozbiljno shvaćali fakultet baš kao i ja. Prilikom rada na zajedničkom projektu upoznao sam jednu djevojku.
Djevojka se zvala Snježana. Nije bila poput drugih djevojaka s Ekonomije, kojima je uglavnom izgled bio na prvom mjestu. Snježana se ne bi pretjerano sređivala, a bila je i prirodno lijepa… i pametna. Tijekom rada na projektu smo se zbližili, počeli smo se češće družiti i osjećao sam da je ne gledam više samo kao kolegicu.
Nisam znao puno o njoj, niti je ona o sebi puno govorila. Znao sam samo da živi s majkom i bakom.
Ubrzo smo otišli na dejt u kino…poslije smo se poljubili i tako je počela naša veza.
Bilo nam je lijepo zajedno. Uživali smo u slobodno vrijeme, a kada je bilo vrijeme za učenje, onda bismo se potpuno posvetili tome.
Na drugoj godini faksa kupio sam polovni auto i on je bio naše ljubavno gnijezdo.
U njemu bismo razmjenjivali nježnosti, razgovarali o planovima za budućnost i životu…jednostavno sanjarili.
Godina dana naše veze je brzo prošla. A s njom i preddiplomski studij.
Odlučio sam Snježanu upoznati sa svojim roditeljima.
Isto tako sam imao želju upoznati njezinu rodbinu, ali ona to nikada nije predlagala. Uvijek smo se rastajali na pola puta. Jednom sam je uspio dopratiti do kuće, ali me nikada nije pozvala unutra.
Kuća je bila na Tuškancu, unutar predivnoga vrta. Vidjelo se da su njezini dobrostojeći. Bez obzira na to, Snježana nikada nije nosila markiranu odjeću, bila je jednostavna i skromna djevojka.
Kada bih je pitao zašto me ne želi upoznati sa svojima, uvijek bi nalazila izgovore. Govorila bi da često poslovno putuju i da ih nikada nema kod kuće.
Mislio sam da žele da njihova kćer nađe nekog bogatog mladića, a ne nekoga kao ja.
Moji nisu imali previše novaca, ali nisu bili ni siromašni. Srednja klasa.
Očito njezinima to nije bilo dovoljno dobro.
Ubrzo sam primijetio da je Snježana popustila na fakultetu i da često ne dolazi na predavanja. Kada bi se pojavila, izgledala bi umorno.
Manje smo se viđali i to me je boljelo. Volio sam je i želio sam s njom sve.
Iako, ponekad mi se činilo da ne mogu doprijeti do nje.
Ostala nam je još jedna godina fakulteta i želio sam popričati s njom o planovima za budućnost. Oboje smo bili pametni i poželjni radnici za poslodavce. Htio sam da unajmimo stan zajedno, a po završetku faksa bismo posao našli bez problema. Čak su nam i neki profesori obećali preporuke.
Odveo sam je jednu večer na pizzu i iznio joj svoje prijedloge. Rekao sam joj da je volim i da znam da nas čeka sjajna budućnost.
I onda me dočekao hladan tuš. Rekla mi je da će napustiti fakultet.
Da se ne vidi u ovome zanimanju, a više niti u našoj vezi.
“Želimo različite stvari.”-rekla je Snježana.
Tako tipična rečenica. Mislim da bi onaj tko je smislio te klišej-rečenice trebao biti najbogatiji čovjek na svijetu jer će one vječno postojati.
Uozbiljio sam se i rekao joj da je u redu…ako ona tako želi, neka joj bude.
Ponos i povrijeđeni osjećaji mi nisu dopustili da je išta više pitam.
Rekao sam joj da moram ići. Čekala me je još cijela noć učenja za važan ispit.
Zagrlila me je na odlasku i rekla da nije do mene…
Ako nije do mene zašto me ostavlja? Još jedna klišej fraza.
Ako sam joj ja super i NIJE DO MENE, zašto onda ne želi biti sa mnom?
Moja veza iz snova se upravo pretvorila u klišej-prekid. I to me je najviše boljelo…
Naravno, poslije našega susreta nisam otišao doma. Auto sam ostavio parkiran na ulazu ispred restorana. Nisam više mogao ući u taj auto.
U taj prostor koji je prije bio pun nade, ljubavi, strasti…a sada je samo podsjetnik na ono što je prošlo.
Išao sam pješke do studentskog doma. Osjećao sam se tako praznim, kao da je netko iščupao dio mene i ostala je samo ljuštura koja mehanički hoda po ovome svijetu.
Moj naizgled savršen život, nije se činio više takvim.
Bio sam odličan student, imao sam blistavu budućnost pred sobom, ali nisam imao ljubav. U tom trenutku sam želio pobjeći od svih obaveza i otići na neki pusti otok…daleko od svega.
Tu noć sam spavao možda sat vremena. Otišao sam na fakultet, ali nisam vidio Snježanu.
Moja tuga se ubrzo pretvorila u bijes. Otišao sam do auta i odlučio ga se riješiti. Odlučio sam ga parkirati točno ispred dvorišta njezine kuće da je zauvijek podsjeća na NAS.
Poslije je više nisam vidio na fakultetu niti sam se raspitivao o njoj.
Sada radim u banci i imam svoju obitelj. Naravno, volim svoju ženu, ali ne kao Snježanu.
Kao što je jedan pjesnik rekao: “Sve prave su ljubavi tužne.” Očito je to tako.
Ne znam što se dogodilo s mojim autom, nisam nikada više zašao u njezin kvart. Možda ga je netko ubrzo i uklonio, a možda još uvijek stoji tamo.
Baš kao i ovaj napušteni auto na slici kojeg sam uslikao slučajno putem.

2.dio
Snježanina priča

Zovem se Snježana. Prije 10 godina upoznala sam ljubav svog života.
A sad…ne sjećam se što to znači voljeti.
Upoznali smo se na fakultetu. ON je bio sve što jedna djevojka može poželjeti. Radili smo na zajedničkom projektu. Sjećam se kao i sada da se često ne bih mogla fokusirati na zadatak kada bi mi ON bio blizu.
Ubrzo smo se i zaljubili. Bila je to filmska ljubav...
Dvoje mladih, zgodnih i ambicioznih ljudi koji su sanjarili o budućnosti.
Sjećam se dana kada je kupio auto. Taj auto bio je naše ljubavno gnijezdo. U njemu bismo razmjenjivali nježnosti i maštali o zajedničkoj budućnosti.
ON je bio dečko iz dobre obitelji. Upoznala sam njegove roditelje. Odlično su me prihvatili. Bili su to dobri i dragi ljudi.
Ja sam živjela s majkom i bakom. Mi smo bile pripadnice “srednje klase”.
Uvijek sam prezirala tu osrednjost. Ili sve ili ništa! A ja sam željela sve. Nisam htjela živjeti u osrednjem stanu, imati osrednju odjeću, kretati se među osrednjim ljudima…
Često bi mi govorio da želi upoznati moje, ali nisam ga mogla dovesti u onaj trošni stan koji je zaudarao po plijesni.
Zbog toga sam najviše vremena provodila na fakultetu. Često bih boraveći u fakultetskoj knjižnici zamišljala da živim u lijepoj kući i da imam dobrostojeću obitelj.
U pauzama od razmišljanja radila bih studentske poslove i zarađivala za džeparac.
Fakultet sam upisala besplatno jer sam bila među prvima na prijemnom ispitu, ali morala sam novčano pomagati svojoj obitelji.
Radila sam svašta…čistila sam urede, dijelila letke, unosila podatke u računalo. Nisam odbijala niti jedan posao sve dok sam ga mogla uskladiti s predavanjima.
Važno mi je bilo ići na predavanja. Htjela sam uspjeti u životu kako bih sebi i svojoj obitelji mogla osigurati normalan život. Zapravo, ponajprije sebi, htjela sam otići od njih. Možda zvuči sebično, ali nisam željela imati niti osrednju obitelj.
Često bih šetala Tuškancem gledajući sve te divne vile i zamišljajući sretne ljude u njima. Kada me je jednom ON pitao da me isprati do doma, odvela sam ga na Tuškanac do jedne kuće za koju sam znala da je prazna i da iz nje neće izaći nitko tko bi me mogao raskrinkati.
Bez obzira na to, naša ljubav je trajala. Bili smo sretni i zaljubljeni.
Ubrzo je došlo do prekretnice u mom životu.
Jedne noći kada sam radila kao hostesa u jednom noćnom klubu, upoznala sam Marija. Mario je bio menadžer jednom drugog potmjenijeg kluba. Znao je za moje probleme i ponudio mi je posao.
Htio je da zajedno s još dvije cure budem u separeu s nekim biznismenima u njegovom klubu i da im pravimo društvo.
Malo plesa, treptanja okicama i večer je ubrzo bila gotova. Tu noć sam zaradila više nego za cijeli tjedan dijeljenja letak. Sutradan sam majci otišla kupiti lijekove.
Sljedeći vikend sam ponovila isto. Bila je to dobra zarada, ali tada je nastupilo sušno razdoblje. Mario me više nije zvao i nije se javljao na telefon. Majka i ja smo bile na rubu i nije više bilo novca za lijekove.
Nije mi palo na pamet NJEMU sve priznati i pitati ga da mi posudi novce jer bi onda shvatio da sam mu sve ovo vrijeme lagala.
Ne želim spominjati njegovo ime, zato ga i nazivam “ON”. Ne želim ga spominjati jer ne mogu, jednostavno ne mogu. Neću.
Jedne noći sam slučajno srela Marija u jednom kafiću u kojem sam mijenjala kolegicu konobaricu. Molila sam ga da me ponovno angažira.
Jedino mi je Mario mogao pomoći da brzo zaradim dobru lovu. Pristao je na to, ali ovaj put su uvjeti bili malo drukčiji. Trebala sam poslije zabave otići s jednim menadžerom u hotelsku sobu.
Na prvu sam se šokirala prijedlogom, ali toliko sam bila očajna da sam ozbiljno razmišljala da to prihvatim. Mislila sam…pa što, to je samo jedna noć, a time bih zaradila dovoljno za pola mjeseca života i lijekova.
Odlučila sam se upustiti u to. Mario mi je dao haljinu i nakit koji sam nosila na zabavi. To je bila otmjena zabava. Trebala sam se samo smješkati i izgledati lijepo.
Poslije smo otišli u hotel. Nismo puno razgovarali. Kada smo došli u hotelsku sobu, počeo me je svlačiti…najprije mi je skinuo jednu naramenicu pa drugu. Zatim mi je gurnuo ruku ispod haljine koja je polako klizila s tijela… Ubrzo sam osjetila njegove prste u sebi.
Skinuo je hlače, uhvatio me za ramena s leđa i spustio do kreveta.
Počeo je prodirati u mene, ali kao da nije prodirao samo u moje tijelo, nego i u moju dušu. Osjećala sam kako blijedim. Zatim me je bacio na leđa i ponovio postupak. Ulazio je i izlazio iz mene, ljubio me je po vratu i grudima.
Nisam mu dopustila da me ljubi u usta. Moje usne su bile rezervirane samo za NJEGA.
Cijelo to vrijeme zamišljala sam svoje i NJEGOVE priče u autu o sretnoj budućnosti.
Osjećala sam se kao u nekom filmu. Zamišljala sam da sam špijunka koja mora ostvariti ovaj zadatak kako bi došla do svoga cilja.
Nakon cijelog tog čina, pokupila sam svoj sram s poda i uputila sam se doma.
Međutim, ujutro taj sram nije nestao. Nisam se mogla naći s NJIM i pogledati ga u oči. Opet s NJIM leći u krevet nakon što sam bila okaljana tuđim tijelom. Izbjegavala sam odlazak na fakultet.
Sljedeći vikend me je Mario opet nazvao i ponudio mi sličan posao.
Prihvatila sam. Ne znam zašto, ali prihvatila sam ga.
Zapravo, znam zašto. Sav taj novac mi je pružao sigurnost, bio je moja karta za bijeg iz srednje klase.
Prošla su tri tjedna otkad NJEGA nisam vidjela. Rekla sam mu da sam otputovala sa svojima u posjet rođaku na studiju, ali čuli smo se svaki dan.
Drugi put je bilo lakše obaviti posao. Znala sam što me čeka.
Obavila sam ga, pokupila svoj sram i otišla doma.
Dobila sam dosta novca za ta dva puta. Mogla sam si napokon kupiti lijepu odjeću i pokoji komad nakita. Preselila sam se u lijepu garsonjeru.
Osjećala sam se moćno.
Mario je i treći put nazvao.
Kada sam i treći put odlučila prihvatiti posao, shvatila sam da je tu mojoj i NJEGOVOJ vezi kraj. Preduboko sam se uvukla u to da bih se opet mogla vratiti u onaj osrednji stan i jesti splačine.
Skupila sam hrabrost i odlučila sam se naći s NJIM na večeri. Prekinut ću vezu. On nije zaslužio da bude s nekom kao što sam ja.
Navukla sam hladnu masku na lice i uputila se prema restoranu.
ON je bio presretan što me vidi i pričao mi je o planovima za našu budućnost. U jednom trenutku mi se činilo kao da gledam film u kojem je dvoje ljudi zajedno u restoranu.
Rekla sam mu da sam odlučila napustiti fakultet i da je najbolje da se više ne viđamo jer ne želimo iste stvari. Znam, znam, koji klišej…
Problijedio je, a njegove oči su izgubile sjaj. Kao da sam ga probola tim riječima ravno u srce. Otišao je i više mi se nije javio.
Moram priznati da koliko god sam u tom trenutku osjećala duboku tugu, osjetila sam i olakšanje.
Napustila sam fakultet, poslovi su se samo redali, živjela sam u predivnom stanu.
Sjetila sam se svog obećanja sebi da ću prestati s tim poslom kada skupim dovoljno novca da imam sve što želim, ali nisam htjela opet čistiti urede ili dijeliti letke, odreći se svih tih otmjenih stvari i vratiti se opet u osrednjost. Fakultet nije dolazio u obzir. Nisam se mogla ponovno vratiti na Ekonomiju, na fakultet gdje sam s NJIM provodila vrijeme.
Jednom sam ga slučajno vidjela iz daljine na trgu. Nije se puno promijenio. I dalje je bio zgodan. Nosio je odijelo pa sam pretpostavila da je uspio u svom naumu da postane bankar. Pored njega je stajala jedna mlada žena i držali su se za ruke.
Sigurno me je zaboravio…
Jednom sam šetajući Tuškancem vidjela auto koji je izgledao identično kao NAŠ. I to baš pored one kuće za koju sam mu slagala da je moja.
Pomislila sam da je to još jedan duh iz prošlosti koji me proganja i otišla dalje.
Sada sam došla do stadija kada sama sebi ne bojim priznati jednu istinu.
Ja sam Snježana i ja sam eskort dama. Koliko god taj posao biti odbojan drugima, to je ono čime se ja bavim. Živim u lijepom stanu, nosim dizajnersku odjeću i dobro obavljam svoj posao.
Ne želim se više sramiti svoga posla. Često nas život nanese na neočekivane puteve. Odlučila sam zamijeniti ljubav čvrstom egzistencijom i ne sramim se to priznati.



Design by Arta studio