Lena Rihnovski

Lena Rihnovski rođena je 1981. u Zagrebu. Diplomirala je kroatistiku i komparativnu
književnost na Filozofskom fakultetu, a kroz diplomski rad analizirala je pojavu trača kao suvremenog mita. Tijekom apsolventske godine počinje raditi u redakciji dnevnih novina, no kasniji profesionalni put odvodi je u natrag školske klupe te radi kao profesorica hrvatskog jezika u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Ipak, ljubav prema pisanju ne jenjava pa usporedno piše za razne tjedne i mjesečne publikacije, kao i u online sferi. Privatno, mama je jednom dječaku i jednoj mački. U slobodno vrijeme rado eksperimentira u kuhinji, otkriva nove gradove i zemlje, amaterski se bavi fotografijom i - pomalo piše. “Mornari se drže kopna” njezina je debitantska priča.


---------------------------------------------------------------------------

Lena Rihnovski
Mornari se drže kopna

“Gdje ćeš? Pa tu dođi”, govoriš i radiš mi mjesta do sebe.
Noć je vruća, kasna srpanjska i upravo smo vodili ljubav. Kao da se ljubav uopće može negdje voditi, kako to pretenciozno zvuči. Ja sam na moru, sama sam, uživam u slobodi i zovem te da mi dođeš. Jedna fotka u badiću, dvije, tri poruke i za dva dana si u autobusu. Pospremam kuću, prašina leti na sve strane, pušim, hodam uokolo, nabavljam mesa, pive, sireva, pršuta, pripremam nam ljubavni brlog.
Slažem nam setting za vođenje ljubavi. Ljubavi.
Velik si i nezgrapan, izlaziš iz busa nonšalantno, potrpao si dvije majice i kupaće, možda dvoje gaće i gomilu kondoma u ruksak. Kao u prolazu si. Ne smiješiš se i ne ljubiš me. Ali ipak, tu si i kao da te malo sram što si opet dotrčao na prvi moj zvižduk. Jalova je ta tvoja borba s vlastitim demonima. Ja sam od svoje odavno odustala. Ne znam gdje bih s rukama, volan me spašava dok vozim tih par stotina metara do obiteljske kuće, nelagodu prikrivam jeftinim šalama. Instantno si fasciniran pogledom s terase i žurno prelazimo tih jedanaest stepenica do plaže da ubacimo svoja nervozna i uzbuđena tijela u more. Narančasta kugla u koju se sunce pretvorilo spremna je zaći za horizont, a mi nismo spremni ni na što od svega onoga što nas čeka nekad kasnije. Kao dvoje pubertetlija lica izbrazdanih aknama, ne djelujemo kao ljudi ozbiljno zagrizli u tridesete, više kao neki klinci prislino zarobljeni u tijelima odraslih.

***
“Gdje ćeš? Pa tu dođi”, govoriš i radiš mi mjesta do sebe. Znojni smo i dah nam je još nepravilan.
Sve se, kao i obično, odvija po ustaljenom scenariju. Čekaš me gore, zaključavam kuću i gasim svjetla iako je spavanje još daleko. Svjetlo svijeća otkriva ogledalo u kojem nam se vide odrazi. Kao kod babuški, svaka slika krije još neku sliku pa još jednu i još jednu… More nam žubori pod glavama, a ja ti širim noge još slane od kupanja i u sljedećem trenutku tvoj je jezik na meni, u meni, ližeš me kao mali, odani psić, a ja se prepuštam toj igri. Gladan si i žedan, željan, gledaš me u oči dok si tamo dolje, među mojim nogama, upijajući moje sokove. Vlažna sam i sočna, nježan si dok ne vidiš da polako gubim kontrolu. “Dođi”, molim, jer ne mogu dočekati da uđeš u mene, a ti me mučiš, kao da imamo svo vrijeme svijeta pa minute gube težinu, soba se vrti, gubi oblik, zatvaram oči i ne znam ni tko sam ni tko si, u tom stanju polusvijesti postoji samo moja prenadražena vulva i tvoj strpljivi jezik koji ne posustaje.
Daješ mi konačno dozvolu da se popnem na tebe. Jezik ti se prebacio u moja usta, jezici nam se igraju, maze, dodiruju kao Marinkovićeve Ruke. “Nikad nitko nije bio tako nježan sa mnom”, šapćeš. “Nitko me nije tako dodirivao”, i znam da je tako prije nego to izgovoriš. Drijemam na tebi, ljubav je s tobom više meditativan čin nego puko jebanje, no prija mi da osjetim kako lagano kliziš po mojoj unutrašnjosti. Nabijam se sve strasnije, sve jače, dišeš mi u uho i ljubiš mi vrat, pičko, naravno da znaš da mi je vrat najosjetljivija zona, izvijam se kao cirkuska plesačica, sad sam skroz iznad tebe i nabijam se snažno. “Voliš kad imaš kontrolu”, čudi te kao i mene ta moja novostečena dominacija, moja nova, sirenska ja. Ne mogu prestati, želim te osjetiti duboko, najdublje, čekam da mi mozak eksplodira.
“Pa tu dođi”, govoriš dva sata i puno tekućina kasnije i ja se poslušno uvlačim u krevetac kraj tebe. Iz bračnog ti vire noge pa spavamo u pomoćnom, dječjem. Madrac na njemu je noviji i manje škripi što će se pokazati korisnim kad nas ujutro probude galebovi i vlastita požuda.

***
“Zobene”, pitam.
“Zobene”, odgovaraš. “Ja ću s jogurtom.”
“Nemam jogurt, s mlijekom ćeš. Sad ću ti pokazati kak ja to kuham.”
“Al zobene se ne kuhaju.”
“Aj samo sjedi tu i budi dobar.”
Doručak je gotov i stavljam nam čokoladu u vruću zobenu kašu. Topi se i pretvara u čokoladno jezerce po sredini tanjura. Topla kašica za malog dečkića. Banane režem na kolutiće i slažem na vrh. Miris kave miješa se s mlijekom i čokoladom. Zrak je svjež, miriši more. Jutro je plavo i sunčano, jedno od onih za koja ćemo tek naknadno znati koliko su bila sretna.
“å
“Ti prvi”, prepuštam ti prednost. Ulaziš nesigurno, nisi se dugo prepustio moru. Radiš nekoliko snažnih zamaha rukama, plivaš. Ja se ubacujem spretno i lako, plivam do tebe.
Govoriš neke riječi, ne slušam te. Volim kad postanemo jedno - more, nebo i ja.
“Amo plivanac, da ti malo pokažem okolo”. Brčkaš se i dalje.
“Mornari nikad nisu bili neki plivači”, kakve sad to veze ima, pitam se. “Kad malo razmisliš, zapravo je logično. Napravit će sve da ostanu na brodu, da se ne smoče. Spasit će ga od potopa, pod svaku cijenu.”
Radimo nespretne pokrete rukama, stojimo u mjestu.
“Ne kaže se bezveze da se mornari drže kopna”, podmećeš poslovicu umjesto zaključka.
“Daj dođi”, govorim ostavljajući te već iza sebe. Znam nepokolebljivost tvojega ne. Riječi mi nosi vjetar.
Ne vidim te više. Glava mi je ispod mora, a slana tekućina miluje mi bjeloočnice, kožu, sluznicu, klizi mi niz kosu.
Kad se vratim nešto kasnije, ti i dalje mašeš rukama i održavaš se na površini.

***
Dečki u susjednoj kući igraju pingač. Ping. Pong. Ping. Pong. Savršenu tišinu ranog popodneva prekidaju tek njihovi neartikulirani uzvici i loptica koja udara u ritmu. Ping. Pong. Izgubljena sam u mislima, računam koliko još minuta prije nego te predam nekom brkatom vozaču autobusa, jer u mislima su vozači autobusa uvijek brkati, znojni i s lošim glazbenim ukusom, koji će te odvesti daleko od ove divne iluzije koju sam nam kreirala. Ping. Pong.
Aupičkumaterinu odjednom propara zrak. Gledaš u svoju ruku, krv je posvuda, prilazim i molim bogove u sebi da se ne onesvijestim, užasava me krv, moja i tuđa, a ona kaplje, stvara jednoličan mlaz i odjednom je ima po stolu, po tvojoj bijeloj majici, hlačama, po pločicama. Snađem se u trenu i vodim te do kuhinje, govorim pod mlaz, pod mlaz i ti stojiš iznad sudopera, donosim stolicu i postavljam je iza tebe, sjedi, govorim, ipak me strah, što ću ako mi padneš u nesvijest takav velik, ogroman, sa stojih devedeset kila i gotovo dva metra. Nismo sigurni koliko je rana duboka, uzimam spužvicu i perem hladnom vodom mrlju na hlačama, radim damage control, a nije mi svejedno. Moliš me da ti skinem majicu, krv je i na njoj ostavila mrlju. Perem je i širim na improviziranim konopu, na suncu će biti suha za petnaestak minuta.
Vadiš komadić stakla iz prsta i tek tad primijetim da je mali prst u pitanju, uplašen si, a ja te ne poznajem takvog. Objašnjavaš kako si pokušao uloviti čašu u padu, ali već se razbila, odbila od staklenog stola i zarezala ti se u kožu. Dođi, govorim ti, dajem ti čistu krpu, zamotaj u nju, ma neću, ostat će mrlje, ma neka ostanu, dođi na ležaljku, lezi u hlad, moraš se umiriti. Začudo, poslušaš me i namještam ti ranjenički ležaj.
“Hoćeš sad rakijicu? Ajde, da dođeš sebi”, krv se stišava i čini se da je situacija pod kontrolom, barem na neko vrijeme.
“Šta sve nećeš napraviti samo da me zadržiš ovdje”, prvociraš, a meni lakne jer je očito da si bolje. Vraćaš se u sliku samouvjerenog mužjaka, tamo ti je dobro, tamo si siguran.
“Kad ti je sljedeći bus”, pitam mazno, “možeš i sutra ujutro, nemoj forsat.”
“U pet”, zvuči kao presuda.
Pijemo rakiju i šutimo. Žutozelena pelješka travarica prelijeva se u čašama pojačana plavičastim odsjajem mora pod terasom. Ustajem nakratko da obrišem mrlje s pločica. Na koljenima brišem zalijepljenu krv, mravi su se već skupili da upiju ljudski nektar organizirani u male crne hrpice po podu. Neplanirana gozba. Krv je polusuha od vrućine, kapljice po podu tvore Rorschachove mrlje. Ostavio si krvave tragove. Rez ćeš ponijeti u Zagreb umjesto suvenira. Ping. Pong. Dečki se smiju, netko je pobijedio.

***
“Imamo petnaest minuta”, umorno konstatiram dok spremaš rezervaciju sjedala u džep.
“Oćemo đir”, pitam.
Vruće je i nije za šetnju. Sjedamo u lokalni kafić, brkati muškarci na trenutak znatiželjno dižu glave od svojih poslijepodnevnih gemišta i promatraju nas. Sve to ne traje dugo.
“Cedevitu, dajte mi u onu kriglu od pola litre”, naručujem, a ti se pridružuješ. Ne volim kad odlaziš. Posjekotina ti je još svježa, mada je krv stala i ništa se vidi ispod bijele gaze kojom si je nespretno prikrio.
“A malo si se usrao, priznaj”, zadirkujem te.
“Ma navikao sam na krv. Kad koljemo svinje, bude je posvuda”, govoriš. “Zajebano je to, svi se napiju i prije nego počne akcija”, krećeš. Znam te fotke s kolinja na kojima izgledaš ko masovni ubojica s poremećajem ličnosti iz onih debelih knjiga koje ne razumiju posve ni njihovi autori.
“Pa tko im presudi, kako to”, pitam samo da te pustim da se malo pohvališ makar znam kako ide dalje.
“Pa ja joj prerežem glavu, tu, ispod vrata”, pokazuješ, a ja prevrćem očima. Hvata me smijeh jer u mislima vrtim scenu kad si me prvi put pozvao na večeru. Pripremio si mi divljač, veprovina je ukusna, iako pomalo egzotična. Večer je naelektrizirana našim feromonima, hormonima, ludilo je u zraku, još smo sretni, neuprljani, a ti ne znaš kako bi me dodatno impresionirao pa mi pričaš o anatomiji divlje svinje i kako, jesi li znala, svinja ima četrdeset četiri zuba, više nego čovjek.
Mene boli dupe i za svinju i za njene zube, mogao si isto tako pričati o razmožavanju kaktusa, ionako sam samo čekala da popijemo još čašu, dvije pa da me uzmeš. Voljela sam biti ispod tebe i stenjati kao svinjica. Nikad mi nije bilo dosta. Nisam te se mogla zasititi.
“Jednom su se zajebali”, nastavljaš, “onaj metak kojim je pogode je zapravo samo ošamuti, uspava je, ali ta je bila neka luda, otporna. Počela je divljati okolo, zaletavati se u ekipu pa bude sranja, napravi štetu”, sav si se uživio.
“Ma na nju jednu ide barem nas četvorica, petorica”, ne prestaješ. “Oni je drže pritisnutu šipkom da je bolje iskontroliraju, nije to zajebancija, to je krmača od dvjesto kila”, pokazuješ rukama. Pogledom tražim konobaricu, vrijeme je da krenemo. Svinjska saga, kao i naša, nastavit će se nekom drugom prilikom.
Sjedimo na stepenicama improviziranog autobusnom kolodvora, vrapčić ispod nas jede nevidljive mrvice, autobus stiže točno u sekundu, ljubiš me u onu točku između usana i obraza, lupam te nježno po dupetu, držim se nonšalantno, a tebe već nema, stojiš ispred mene, ali otišao si već, silim se da razvučem grimasu u osmijeh, majčinski dobacujem jedan čuvajse kroz masu, okrećem se na peti i napokon odlazim ne osvrćući se.
Dok hodam prema autu, crkva u daljini zvoni pet puta.



Design by Arta studio